ispod palme….

Nije da sam inspirativna. Neam po cemu pisati. Koji jad. Nisam izasla iz sobe ne pamtim. Doduse jesam za vikend. Al se toga bas i ne sjecam. Ono sto idem na fax ponekad ne smatram izlaskom. Jer se i tamo osjecam ko kod kuce. Imam palmu na faxu. Pod staklenim krovom. I klupe oko nje. Zapravo ima tu  vise palmi. Obecala sam sebi, kad budem radila diplomski, kupit cu lezaljku i zakacit je izmedju palmi. To je tako ostvarivo, kao i moj diplomski.

Oko palmih se ispijaju kave, redovno. Od 1.1. je uvedeno zabranjeno pusenje. Ne grupa, vec pusenje ko pusenje. No unatoc stotinama oblijepljenih znakova sa prekrizenom cigarom, palme se ne vide od dima. Ima jedna baba, koju mi zovemo baba, i koja naleti otprilike dvaput tjedno i istjera pusace. No kako baba ne razumije sto znaci baba, dovoljno je da je netko na vrijeme ugleda, i prodere se «baba!», i cigare se gase. U palmi.

Untaoc cinjenici da mi se fax nalazi na kraju svijeta, gdje nea ni kafane ni trgovine, i gdje idem vozom, svejedno nije mi mrsko otici tamo cejifati. Jer bas nisam ljubitelj slusanja predavanja.

Al danas je neradni dan, i sutra, a slijedi jos vikend. Bojim se da cu uvenuti u sobi, poput onih palmi na faxu. U mene nema babe, niti zabranjenog pusenja ko pusenja. Samo grupa.

ViVa

3 komentara

Komentariši